Učenici nastavnice Tamare Gutić Filipović ove su jeseni učili hrvatski jezik na nešto drugačiji, topliji i kreativniji način – kroz Jesenske sate hrvatskoga jezika. Učionica se preselila na otvoreno, među stabla, mirise, boje i zvukove jeseni. U školski park, na klupice, oko ribnjaka, među cvijeće, u vrt batata.

Učenici su čitali i analizirali književna djela jesenske tematike uživajući u spoju riječi i prirode. Dok su čitali, osluškivali su vjetar, šuštanje lišća i pjev ptica, pokušavajući osjetiti kako priroda može postati inspiracija za književno stvaralaštvo.

Uz knjigu i olovku u ruci, pisali su o mirisima, bojama i zvukovima jeseni, skupljali listiće, žireve, kestene i plodove koji su kasnije postali materijal za uređenje bilježnica, ali i za stvaranje jesenskih vila, likova i ukrasa. Iz tih su radova nastale prave male umjetničke scenografije koje su učionicu hrvatskoga jezika učinile još razigranijom.

Neki su učenici svoje doživljaje pretočili u jesenske pjesmice, a drugi su osmislili kratke igrokaze koje su sami glumili – s puno smijeha, improvizacije i mašte. Svaki razred dao je svoj poseban doprinos, pa su tako nastale male jesenske priče o prijateljstvu, zahvalnosti i ljepoti promjena koje donosi jesen. Vile Jesenke, Ježurke Ježići, Krumpirko, Kukuruzko i slični likovi našli su se kao glavni likovi u razrednim dramskim improvizacijama.

Učenje u prirodi potaknulo je učenike da osluškuju, promatraju i stvaraju srcem jer su shvatili da hrvatski jezik nije samo predmet u rasporedu – nego jezik kojim se izražava život oko nas. Jesenski sati hrvatskoga jezika pokazali su da su najljepše lekcije često one koje se nauče izvan učionice – “među lišćem koje šušti, bojama koje plešu i riječima koje rastu poput plodova jeseni” (učenički citati).

Tamara Gutić Filipović