U sklopu Festivala prava djece u 4. a razredu, u školskoj knjižnici održana je radionica pod nazivom „Mračna strana videoigara“, koju je vodila školska knjižničarka dr. sc. Anita Tufekčić u suradnji s učiteljicom Jelenom Cvijović. Cilj radionice bio je pomoći učenicima da prepoznaju oblike ponašanja i emocije koje mogu dovesti do ovisnosti o videoigrama te razumjeti na koji način one mogu biti početni uzrok razvoja nasilnog ponašanja.
Prije gledanja filma „Igra izvan ekrana“ u trajanju od sedam minuta, učenici su sudjelovali u zanimljivoj anketi uživo. Na jednu stranu knjižnice bio je zalijepljen papir s natpisom „Da“, a na drugu stranu papir s natpisom „Ne“. Knjižničarka je čitala tvrdnje, a učenici su, prema vlastitom iskustvu, odlazili do strane koja odgovara njihovu mišljenju. Oni koji su smatrali da odgovor nije ni potvrdan ni niječan, mogli su ostati na sredini prostorije.
Učenicima su pročitane sljedeće tvrdnje: „Slobodno vrijeme najčešće provodim igrajući videoigre“, „Dnevno igram videoigre više od dva sata“, „Za igranje videoigara uvijek pitam roditelje za dopuštenje“, „Kad postižem loše rezultate u videoigri, bijesan sam“ i „Kad se naljutim tijekom igranja videoigara, lupim šakom po stolu ili dobijem želju da nešto razbijem“. Rezultati ankete pokazali su da od deset učenika samo jedan svoje slobodno vrijeme ne provodi igrajući videoigre, dok njih dvoje igra videoigre više od dva sata dnevno i roditelje uopće ne pitaju za dopuštenje. Šest učenika osjeća bijes kada gubi u igrici, a četvero njih se ljuti tijekom igranja.
Nakon ankete uslijedila je aktivnost pod nazivom „Ja i videoigra“. Učenici su dramskom vježbom, pantomimom i ekspresijom, prikazivali svoje reakcije, ponašanja i osjećaje u različitim situacijama: kad gube u videoigri, kad im mama uđe u sobu i kaže da je ručak, a njima nedostaje još malo da završe razinu, te kad im ne uspijeva završiti razinu videoigre. Nakon izvedbi, razgovarali su o emocijama koje su pritom osjećali. U radu su koristili kartice iz „Emocionalne početnice“ kako bi se prisjetili pozitivnih i negativnih emocija te EMOSO lutke, koje su im pomogle da lakše prepoznaju i izraze osjećaje.
Zatim su pogledali film „Igre izvan ekrana“, a nakon gledanja kratko su razgovarali o tome što im se u filmu najviše svidjelo, a što ne. Slijedio je grupni rad u kojem su učenici bili podijeljeni u tri skupine. Svaka je skupina dobila veliki papir s naslovom „Prijatelji“, „Roditelji“ ili „Dječak (glavni lik)“. Zadatak je bio ukratko, u natuknicama, opisati kako se glavni lik ponašao prema prijateljima, roditeljima i samome sebi tijekom igranja videoigara. Učenici su pažljivo pratili film i vrlo jasno uočili da su kod glavnog lika prisutne negativne emocije poput bijesa, ljutnje, uznemirenosti i nezadovoljstva.
Za kraj radionice učenici su dobili kreativni zadatak. Ponovno su podijeljeni u tri skupine koje su imale različite uloge. Prva skupina bila je tim stručnjaka za rješavanje ljutnje i bijesa, čiji je zadatak bio osmisliti prijedloge što učiniti ako ljutnja ili bijes obuzmu nekoga tijekom igranja videoigara. Zaključili su da je važno smiriti se, surađivati u timu i razviti strategiju koja će pomoći u napredovanju u igrici. Druga skupina činili su dizajneri i programeri videoigara koji su trebali osmisliti novu videoigru koja kod igrača izaziva pozitivne osjećaje. Oni su kreirali edukativnu igricu „Putujmo kroz različite krajeve domovine“, namijenjenu djeci školskog uzrasta. Treća skupina bila je tim stručnjaka za vrijeme čiji je zadatak bio predložiti koliko sati dnevno bi se trebalo igrati videoigre i na koje načine se vrijeme može bolje iskoristiti. Zaključili su da bi se videoigre trebale igrati najviše do dva sata dnevno, a ostatak vremena preporučuju provoditi s prijateljima u prirodi, pomažući roditeljima i redovito učeći.
Učenicima su se aktivnosti jako svidjele pa su na kraju radionice odigrali još jednu igru u kojoj su sve tri grupe rješavale isti zadatak – osmisliti videoigru koja potiče pozitivne emocije, poput radosti, smirenosti, ponosa, zadovoljstva i sreće. Svaka se skupina trebala uživjeti u svoju ulogu dizajnera i dodati više detalja, poput naziva tvrtke, roka izlaska igre na tržište te oblika u kojem će igrica biti dostupna (mobilna aplikacija, online verzija i slično). Iako je zadatak bio zahtjevan, jedna je skupina uspješno osmislila igricu „Dress to Impress“, razrađujući ideju do najsitnijih detalja.
Radionica „Mračna strana videoigara“ pokazala se vrlo uspješnom i poučnom. Učenici su kroz igru, razgovor i kreativne zadatke naučili prepoznati negativne emocije koje se mogu javiti tijekom igranja videoigara, ali i pronaći načine kako ih uspješno prevladati. Svi su s velikim zanimanjem i entuzijazmom sudjelovali u aktivnostima te su izrazili želju za novim radionicama slične tematike.
Film „Igre izvan ekrana“ moguće je pogledati na sljedećoj poveznici:
https://www.youtube.com/watch?v=CcxatSEBfgw
